Homeopatija: Sve što ste želeli da znate – kompletan vodič

Similia similibus curentur – Slično se sličnim leči. Načelo starogrčke Hipokratove medicine možda je najbolji način da se započne priča o homeopatiji, posebnom sistemu lečenja koji ima korene u davnim vremenima i u savremenom svetu je postalo veoma popularno. Mnoge klinike zapadnjačkog sveta danas kombinuju homeopatiju sa konvencionalnim metodama lečenja, u cilju da na najbolji način pomognu svojim pacijentima.

Ovaj pristup je baziran na ideji da se čovek može izlečiti tako što se njegov organizam podstiče da razvije prirodnu sklonost ka samoizlečenju uz pomoć malih, pažljivo doziranih prirodnih supstanci, koje izazivaju sličnu reakciju koju uzrokuje određeno zdravstveno stanje. Temeljni principi homeopatije su sadržani u samom njenom nazivu, koji predstavlja složenicu grčkih pojmova homois, odnosno sličan i pathos, odnosno bolest.

Kako je sve počelo?

Homeopatija je pravac u lečenju koji ima dugu i veoma bogatu istorijsku priču. Koreni homeopatije se protežu od starog veka, da bi se kroz istoriju ljudske civilizacije razvijali i polako utemeljili u viktorijansko doba.

Homeopatija vodic

Hipokratova medicina – Prve ideje i misli o homeopatiji je imao još čuveni starogrčki lekar Hipokrat, koga smatramo ocem medicine kakvu danas znamo, koji puno istraživao i eksperimentisao na polju isceljivanja i izlečenja. Njegova dva glavna principa su bila lečenje putem suprotnosti, odnosno Contraria coontraris, što je u osnovama današnje školske medicine i lečenje putem sličnosti, odnosno Similia similibis curentur, što je osnovno načelo homeopatskog načina lečenja.

Paracelzusova zapažanja – Švajacrski lekar Paracelzus je vekovima kasnije oživeo Hipokratovu ideju o kojoj je pisao u svojim poznatim delima. O principu lečenja sličnog sličnim pisali su i jezuiti u svojim spisima, a pozitivno je o njemu govorio i slavni filozof Dekart. Homeopatske metode nisu bile nepoznate običnom narodu i svakako su bile deo narodnog načina lečenja, no prava revolucija se dogodila nekoliko vekova potom.

Hanemanova homeopatija

Homeopatiju je na velika vrata uveo priznati slavni nemački lekar Kristijan Samuel Fridrih Haneman, u devetnaestom veku. Haneman je danas poznat kao otac savremene homeopatije. Haneman je bio visokoškolovani lekar, puno je putovao i komunicirao sa ljudima širom sveta. Bavio se hemijsko medicinskim studijama i napisao je lekarski leksikon koji je u to vreme bio prava enciklopedija poznatog medicinskog učenja i veština. Haneman je imao revolucionarna razmišljanja o lečenju i snažno se protivio do tada praktikovanim metodama, poput puštanja krvi i primene opijuma, koje su često imale poguban ishod.

Homeopatska misao i eksperimenti – Svoju prvu, da kažemo, homeopatsku ideju Haneman je dobio prevodeći delo poznatog škotskog lekara Vilijama Kulena, u kojoj je opisano lečenje malarije kininom. Po Hanemanovom iskustvu, gorke materije nisu delovale na malariju te je rešio da napravi eksperiment na sebi. Tako je počeo da uzima kinin i zapisuje sve promene koje su se dešavale. Na svoje iznenađenje, na kraju je dobio simptome malarije, iako je zapravo bio zdrav, a oni bi se vratili sa svakom novom dozom kinina. Izvodeći druge eksperimente došao je do zaključka da i druge materaije, ako se uzimaju u većim dozama, izazivaju simptome oboljenja koje inače u malim dozama leče. Tako je počeo da radi na čitavom sistemu lečenja po kome se oboljenje tretira onim preparatom koji kod zdrave osobe izaziva simptome slične onima koje izaziva i bolest.

Prvi preparati – Haneman je tako počeo da stvara i prve homeopatske pripravke, zapravo tačno odmereno razređene preparate pojedinačnih supstanci. Razređivanjem se postizalo to da se i supstance koje bi inače bile otrovne i izazivale tegobe, mogu koristiti u svrhu lečenja, recimo biljke poput mandragore, beladone i tako dalje. Razređivao bi supstancu tako što bi uzeo jedan deo osnovne materije i dodao devet delova vode, te ritmički protresao tečnost. Prvo razređenje je nazvao prvom potencom, od koje bi ponovo uzeo jedan deo i ponovio postupak više puta. Mnogi su kritikovali ovaj metod i dovodili u pitanje delotvornost preparata, često je objašnjavajući placebo efektom. No, uspešni tretmani dece, životinja, pa i biljaka, oborili su ovakve optužbe, budući da kod njih nema mogućnosti sugestivnog efekta. Savremena atomska fizika i istraživanja na polju iskoristivosti atomske energije danas donose i naučne dokaze o delotvornosti homeopatskih lekova visokog razređenja.

Već u Hanemanovo vreme su bili evidentni snažni dokazi o efikasnom delovanju homeopatskih lekova. Haneman je tretirao 180 ljudi iz Napoleonovih trupa, koje je oborila epidemija tifusa nakon bitke kod Lajpciga. Od bolesnika je samo jedna osoba umrla. Takođe je lečio obolele od kolere kamforom, što se pokazalo kao delotvorna metoda. Ovo je podstaklo Hanemanovog sledbenika, doktora Kvina, koji je bio među izlečenima, da se dalje upusti u homeopatska istraživanja. Kvin je polovinom devetnaestog veka u Londonu otvorio prvu homeopatsku bolnicu.

Mnoge poznate ličnosti su verni poklonici homeopatije, a poznato je da su homeopatske preparate koristili Čarls Darvin, Mark Tven, Ser Artur Konan Dojl, Gete, Betoven, Šopen, Pol Makartni, Eni Lenoks, Tina Tarner, članovi britanske kraljevske porodice, brojni američki predsednici i druge važne ličnosti čovekove istorije i savremenog doba.

Osnovni principi homeopatskog lečenja

Homeopatija podrazumeva nekoliko osnovnih principa, koje je potrebno poznavati, razumeti i slediti kako bi se ona mogla uspešno praktikovati. Sam Haneman je tvrdio da je najviši ideal uspešnog lečenja, brzo, pažljivo i dugotrajno izlečenje bolesti i to u njenom celovitom obliku, najsigurnijim i najkraćim putem, uz pomoć jasnih i objektivnih načela.

  • Zakon sličnosti – O njemu smo već govorili i on predstavlja sam kamen temeljac za homeopatski pristup lečenju.
  • Teorija vitalne sile – Vitalna sila je ono što upravlja funkcionisanjem čitavog organizma u njegovoj celokupnosti, ona je zadužena za harmonično i uravnoteženo funkcionisanje čitavog tela. Bolest je ništa drugo do poremećaj u balansu vitalne sile.
  • Totalitet simptoma – Totalitet simptoma zapravo predstavlja koncept koji treba dubinski posmatrati, odnosno uzimati u obzir sve simptome koji sačinjavaju celovitu sliku pacijenta na svim njegovim nivoima, telesnom, duhovnom i mentalnom. U toku procene njegovog stanja, posebno se izdvajaju individualni simptomi i to najčešće prema odrednici čudni ili retki, kako bi se uočila celovitost simptoma koja se proteže kroz celo čovekovo biće. Jer, kako je i sam Haneman smatrao, pojedinačni simptom ne može da bude bolest, baš kao što ni stopalno ili neki drugi deo tela sami za sebe ne predstavljaju čoveka.
  • Zakon potenciranja i dinamiziacije preparata – Pošto homeopatski lekovi deluju na vitalnu silu i uzrok bolesti, a ne na simptome, te svaki simptom posmatramo kroz dinamičnu vitalnu silu kako bi ga sagledali u totalitetu, tako i lek mora da bude dinamičan. To se postiže razblaživanjem i mehaničkim protresanjem bočice, tako da se u samom leku na kraju ne nalazi nijedan molekul supstance od koje je sačinjen.
  • Zakon o dokazivanju homeopatskog preparata – U homeopatskom lečenju se mogu upotrebljavati samo oni preparati koji su uspešno dokazani u primeni na ljudima.
  • Zakon o pojedninačnom preparatu – Homeopatske preparature se prepisuju pojedinačno i nikako u kombinaciji. Nikada se ne smeju prepisivati mikseva pripravaka za koje niko ne može sa sigurnošću da predvidi kakvo će dejstvo imati na pacijenta. Lekovi se prepisuju jednokratno, u pojedinačnim dozama.

Delovanje homeopatskih preparata

Homeopatski pristup lečenju je sam po sebi nežan i blag, a svi homeopatski preparati su u potpunosti prirodnog porekla, nisu otrovni i veoma retko izazivaju bilo kakve neželjene nuspojave. Oni se koriste u posebno razređenom obliku i zbog svog delikatnog delovanja mogu da ih primenjuju pacijenti raznih uzrasta i zdravstvenih stanja, počev od malih beba, pa sve do starih ljudi. Deluju tako što na neagresivan način podstiču čovekovu urođenu vitalnu silu, imunitet i snagu samoizlečenja, oslanjajući se na ukorenjenu prirodnu čovekovu moć i njeno vraćanje u harmoniju.

Heringov princip izlečenja

Princip koga se homeopate pridržavaju kada je reč o smernicama izlečenja postavio je Konstantin Hering, takođe jedan Hanemanov sledbenik. Ovaj princip je poznat kao Heringov zakon i prema njemu se prati tok homeopatskog izlečenja, odnosno pomeranje simptoma.

  • Od unutra ka spolja – Ako se simptomi pomeraju od unutrššnjosti, odnosno od unutrašnjih organa kao spoljašnjosti kože, to je dobar znak i sugeriše da je lek koji je odabran delotvoran i da se lečenje odvija na pravi način
  • Od vitalnijih ka manje vitalnim organima – Iako su svi organi u čovekovom organizmu važni, dobar je znak na put izlečenja ukoliko se simptomi kreću od srca ka zglobovima
  • Od gore prema dole – Najslikovitije se može objasniti na primeru kožnih problema, odnosno ako pacijent ima tegoba sa kožom na licu, a simptomi se povlače ka koži na stomaku, to je znak oporavka i dobrog odabira preparata
  • Od novih ka starijim simptomima – Ako se najpre povlače simptomi koji su se pojavili nedavno, a najduže ostaju simptomi koji su se prvi javili, to znači da se povlače obrnutim redosledom od njihovog nastanka, što je dobar znak

Reagovanje na homeopatske lekove

Reakcije na homeopatske preparate mogu da budu raznovrsne, a najčešće se ljudi nakon primene uopšteno osećaju bolje, vitalnije i imaju više energije, čak i kada još uvek imaju simptome oboljenja. Ponekad se može desiti da osoba vrlo kratko i privremeno iskusi neznatno pogoršanje simptoma, što se generalno smatra dobrim znakom, jer signalizira efikasno delovanje preparata. Ukoliko u toku primene homeopatskog leka dođe do tegoba poput prehlade ili reakcije kao što je osip, to je takođe pozitivan znak, jer dokazuje da preparat podstiče imuni sistem na akciju. Većina pacijenata uglavnom ne oseća nikakve nuspojave ili ih primeti tek kasnije, odnosno nakon razgovora sa homeopatom.

Nakon određenog vremena primene preparata preopručenog od strane homeopate, pacijent obavlja drugi razgovor, sa ciljem analize njegovog trenutnog osećaja i uočavanja promena tokom terapije. Homeopata pažljivo beleži i analizira sve što paijent govori i opisuje, te na osnovu toga donosi zaključak o eventualnoj daljoj primeni terapije ili promeni leka.

Sponzorisano:

Loading...