Paškanat, paštrnjak – sadnja, uzgoj, lekovitost i recepti

Paštrnjak ili paškanat se smatra jednom od najvrednijih povrtarskih kultura, a ovo počasno mesto je zaslužio svojim izuzetnim prehrambenim i lekovitim odlikama. Ovaj lekoviti beličasti koren nije u medicinskim krugovima  zvanično priznat kao lek, a najviše ga koristimo kao aromatičan začin i zdravu namirnicu. Paštrnjak se veoma lako i uspešno uzgaja kao i druge zastupljene korenaste kulture povrtarskog bilja, zajedno sa šargarepom, peršunom, cveklom i drugim povrćem. Paškanat na našoj trpezi nije ni približno dovoljno zastupljen u poređenju sa drugim povrćem, a zbog njegovih izvanrednih svojstava bi ga svakako trebalo konzumirati češće i u drugim oblicima, osim kao začin.

Biljka paškanat ili paštrnjak, Pastinaca sativa, koristila se od davnih vremena i to na sve načine, kao začin, kao hrana i kao lek. Veoma korisnom biljkom su ga smatrali još drevni Grci i Rimljani, a jedna zanimljiva istorijska priča kaže da je rimski imperator Tiberije toliko bio očaran ovim mesnim, aromatičnim i lekovitim korenom, te je biljku dopremao čak sa obala Rajne sve do svoje palate u Rimu. Pobeđena germanska plemana su deo svog poreza plaćala rimskoj imperiji upravo u paškanatu.

Sve do osamnaestog veka, paškanat je bio redovno zastupljena namirnica na evropskim trpezama, dok ga potpuno nepravedno nisu potisnule druge povrtarske kulture, poput krompira, celera i šargarepe. Paštrnjak je potoom korišćen uglavnom kao stočna hrana, a njegova blagotvorna svojstva su nastavili da cene jedino na britanskim ostrvima, gde je paštrnjak i danas obavezan dodatak za brojna jela od povrća i salate. Paštrnjak danas doživljava svoj povratak na trpezu, sada kada se ponovo okrećemo zaboravljenim dragocenim biljnim kulturama u svakodnevnoj ishrani i sve se više uključuje u pripremu zdravih, hranljivih i ukusnih recepata.

Paškanat, paštrnjak – sadnja, uzgoj, lekovitost i recepti

Lekovitost paškanata

Paškanat je otporna dvogodišnja zeljasta biljka, koja se odlikuje beličastim, mesnatim i vretenastim korenom, iz kojeg izbija čvrsta, izbrazdana, razgranata stabljika, sa perastim, duguljastim i nazubljenim listićima. Biljka cveta sitnim žutim cvetovima u štitastim cvastima. Cvasti se razvijaju u julu i avgustu, da bi se posle cvetanja formirali spljošteni zeleno žućkasti plodovi. Svi delovi biljke imaju karakterističan aromatičan miris i ukus.

Nutritivni sastav – Aromu paškanatu daje njegovo prirodno aromatično ulje, koje je u najvećoj meri koncentrisano u plodovima. Energetska vrednost sto grama jestivog dela paškanata je jednaka istoj količini mleka, dok je njegov vitaminski sastav sličan kao i kod drugog korenastog povrće, njemu srodnih celera, šargarepe, peršuna i drugih. Paškanat se izdvaja od drugog korenastog povrća zahvaljujući visokom udelu mineralnih materija, posebno magnezijuma, bakra, sumpora i gvožđa. Sa druge strane, sadrži malo natrijuma, zbog čega se svrstava u odlične dijetalne namirnice.

Zvanična medicina –  Alkaloid pastacinin koji se nalazi u svim delovima ove biljke, upotrebljava se kao lek i proizvodi se u čistom obliku, čak iako sama biljka nije priznata kao lekovita biljka u zvaničnoj medicini. Pastacinin se u nekim zemljama upotrebljava kao lek kod stenokardije, odnosno nervoze koja uzrokuje stezanje krvnih sudova, zatim kod grčeva u želucu i drugih zdravstvenih tegoba.

Narodna medicina – Biljka paštrnjak je u narodnom lečenju cenjena od davnina, a stari zapisi o njegovom delovanju vuku korene još od antičkih svedočanstava rimskih i grčkih pisaca i lekara. Uglavnom se prema narodnim receptima upotrebljava koren paškanata kao začin, namirnica i za spremanje čaja. Čaj se nekada priprema i od listova, ali isključivo divljih sorti paštrnjaka, dok se lišće uzgojenog paškanata smatra beskorisnim kao lek.

Uzgoj paškanata

Paštrnjak se sadi i uzgaja na sličan način kao i druge kulture poznatog korenastog povrća. Razmnožava se semenom, koje se seje na otvoreno u martu ili početkom aprila, pošto sezona rasta traje između pet i šest meseci.

Sadnja – Zemljište za sadnju paškanata treba da bude duboko, rastresito, umereno vlažno i propusno. Seme paškanata se seje na proleće, a pošto ga odlikuje slabija klijavost, treba ga saditi gušće. Obavezno treba upotrebiti sveže seme, jer se često dešava da seme od prethodne godine neće proklijati. Preporučuje se da se seje u kućice u grupama od po tri semenke, sa razmakom između 15 i 20 centimetara. Paškanat niče prilično sporo, a u idealnim uslovima tek za oko nedelju ili 10 dana, pa se često savetuje da se između njega posade rotkvice.

Održavanje nasada – Kada izniknu prve biljčice i razviju četiri do pet pravih listova, treba da se prorede, tako da u svakoj kućici ostane po jedna biljka. Paštrnjak treba plitko okopavati, redovno čistiti od korova i zalivati, ukoliko je vreme sušno.

Sakupljanje i berba – Koren paškanata se skuplja na jesen, a traje sve do proleća. Tehnološka zrelost se prepoznaje na osnovu žućenja listova, mada nije problematično ni ako se sakuplja pre nego što lišće uvene. Savetuje se da se to učini posle prvog mraza, jer je tada koren najslađeg ukusa. Plodovi paškanata se beru pre nego što dozreju i sami otpadnu. Odvajaju se cele štitaste cvasti, obese se da se suše i kada su potpuno suve istresu se semenke.

Prinos – Paškanat je veoma otporna biljka, te sve do upotrebe može da se ostavi na gredici i vadi po potrebi, do proleća. Korenje može da se izvadi iz zemlje nakon dužeg perioda hladnoće i čuva u navlaženom pesku. Paštrnjak se lako gaji i daje dobre prinose, otprilike između 4 i 6 kilograma po kvadratnom metru, zahvalan je za održavanje i čuvanje.

Recepti sa paškanatom

Kao što smo naveli, paškanat se od davnina upotrebljava u čovekovoj ishrani, kao hrana i kao lek. U antička vremena i tokom srednjeg veka je bio veoma cenjen u evropskoj kuhinji, sve do osamnaestog veka, kada je na kontinentalnom delu Evrope potisnut drugim kulturama. Danas se vraća na velika vrata i ponovo koristi sa uživanjem. Sledi nekoliko recepata za upotrebu paškanata i njegovih lekovitih svojstava.

Čaj od paškanata – Čaj od paškanata je delotvoran narodni lek, koji posebno pomaže kod vitiliga, oboljenja koje se ispoljava kroz bele površine na koži, usled odsustva pigmenta. Za pripremu čaja je potrebno:

  • 1 kašičica semena paškanata
  • 5 dl provrele vode

Kašičica semena se prelije ključalom vodom i ostavi da odstoji sat vremena. Pije se četiri puta dnevno po jedna šolja, a nakon mesec dana se pravi nedelju dana pauze, pa se nastavlja sa terapijom. Narodni lekari smatraju da je lečenje ovog oboljenja dugotrajno, te da je potrebno bar sedam meseci. Osim za piće, upotrebljava se i za premazivanje depigmentisanih područja kože.

Čorba od paškanata – Čorba od paškanata je hranljiva i korisna za gubitak telesne težine, a takođe pomaže i kod smanjenja celulita. Zbog svojih sastojaka ima i diuretičko dejstvo, a bogata je korisnim nutrijentima. Evo kako se sprema. Potrebno je:

  • 300 gr korena paškanata
  • 3 struka praziluka
  • 1 krompir
  • 4 kašike ulja
  • 3 kašike ovsenih pahuljica
  • 2 kašike rendanog parmezana
  • 1 kašika biljnih začina
  • So i biber

Na dve kašike ulja prodinstati praziluk isečen na trake, pa dodati paškanat i krompir iseckan na kockice. Zaliti vodom, dodati začin i kuvati poklopljeno dok povrće ne omekša. Propržiti pahuljice na preostale dve kašike ulja i dodati u čorbu, te sve zajedno još malo prokuvati. Gotovu čorbu posoliti i pobiberiti po ukusu, pa posuti parmezanom.

Sponzorisano:

Loading...